Tjeskoba i nelagoda koja me obuzela u trenutku kad me Helena upitala da li bih napisao tekst o postavu Jasenovca, potaknula me instinktivno da istog momenta apriori pristanem na taj nimalo lijep i u svojoj biti (bar meni) neželjen zadatak. Okretanje glave od te stravične teme, ili pak nepromišljano poniranje i sagledavanje raznih “lejera” i hodnika tog vremena-mjesta-trenutka nije ni sa jedne strane dobro. Takav zadatak traži izuzetnu koncentraciju i hladnoću fokusiranja na temu. Nije prošao sat u promišljanju i pisanju ovog teksta, a da nisam, bar na kratko, svakog dana-noći osjetio čudni splet različitih emocija. Srdžba, tjeskoba, strah, gađenje, zatečenost, nevjerica...samo su neki od intenzivnih i neželjenih, a mom karakteru iskreno stranih emocija. Emocija i kako ju prikazati tema je koju arhitekt u ovom danom (neželjenom) zadatku zapravo nužno mora pokazati, realizirati, nametnuti. Arhitekt i njegov postav muzeja posjetitelju ne smije dati ni djelić trenutka za dekoncentraciju, te ga treba prisiliti da dugo i tjeskobno razmišlja danima-noćima o ovom mjestu-trenutku-vremenu.